U ponedjeljak, 16. prosinca 2024. u 20 sati u Dramskoj dvorani HNK-a u Zagrebu u sklopu Filmskog trezora održat će se projekcija dokumentarne TV serije Zinka Kunc Milanov iz 1975. godine. Program se sastoji od šest dijelova, u kojima operna primadona Zinka Kunc Milanov, uz brojne snimke svojih arija, govori o svojim partnerima, dirigentima, tenorima, basovima i baritonima, sopranima i mezzosopranima te pedagoškom radu s Boženom Ruk-Fočić i drugim pjevačicama. Korišteni su materijali iz Arhiva Radiotelevizije Srbije, kojem zahvaljujemo na ustupanju restaurirane snimke.
Voditelj Filmskog trezora je dr. sc. Zlatko Vidačković.
Trajanje programa 135 minuta
Zinka Kunc rođena je u Zagrebu 17. svibnja 1906. Već je s petnaest godina imala tako dobro postavljen glas da je mogla pjevati visoki cis. Pjevanje je učila kod poznatoga češkog baritona Jana Ouűednika, neko vrijeme člana Zagrebačke opere, i Marije Kostrenčić, asistentice Milke Trnine, čijem umijeću vokalne pedagogije mogu biti zahvalni mnogi hrvatski vrhunski pjevači. No onu razinu pjevačke kreacije koju je postizala već na samome početku karijere najviše duguje bratu, skladatelju i izvrsnom pijanistu Božidaru Kuncu. On je shvatio da njegova solistička karijera nikada ne bi mogla biti takva kakvu je proricao sestri, i sve je svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov.
Milka Trnina odmah je uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u glasu njezine učenice, ali to nije uspio prepoznati ravnatelj Zagrebačke opere Fridrik Rukavina, pa je debi Zinke Kunc, tada udane Vilfan, bio u Ljubljani 29. listopada 1927. Glas stoljeća, kako su ga poslije nazivali, prvi se put na sceni čuo u ulozi koje će postati legendarni tumač, Leonoreu Trubaduru. Uspjeh je bio tako velik da je odjeknuo glazbenim Zagrebom i Rukavina je nevoljko morao popustiti. Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da neće pristati prvi put u Zagrebu nastupiti u ulozi lirskog soprana.
Samouvjerena i marljiva Zinka prihvatila je izazov i pjevala, ali angažman nije dobila. Dobila ga je tek u sezoni 1929./1930. dolaskom novoga ravnatelja Opere, velikoga Krešimira Baranovića. On ju je počeo upošljavati nesmiljenim tempom. Nizala je ulogu za ulogom, jednu težu i zahtjevniju od druge: Cio-Cio-San u Madame Butferfly, Toscu, Aidu, Leonoru u Trubaduru, Elzu u Lohengrinu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Turandot, Manon Lescaut, Elizabetu u Tannhäuseru, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Leonoru u Fideliju, Helenu u Boitovu Mefistofeleu, Ameliju u Simonu Boccanegri, Rachel u Halevyjevoj Židovki, Giorgettu u Plaštu, u Zajčevu Banu Legetu, Minnie u Čedu zapada, Maršalicu u Kavaliru s ružom, Smetaninu Libušu, Lizu u Pikovoj dami, Irmengardu u Porinu, Lenku u Ognju, Madeleine u Andréu Chenieru, Ponticellijevu Giocondu i Charpentierovu Louise.
A onda je 1936. završio njezin zagrebački angažman i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu, gdje ju je čuo Bruno Walter i preporučio Arturu Toscaniniju za Verdijev Requiem na Salcburškim svečanim igrama. Toscanini je rekao: Va bene, i njezin je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Nastupila je u Velikoj dvorani igara i nova je zvijezda zasjala na pjevačkome nebu. Već je prije u Pragu položila audiciju za Metropolitan i 17. prosinca 1937. prvi je put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekarnika Vilfana, preudala za glumca Predraga Milanova, i s imenom Zinka Milanov ušla u opernu povijest kao jedna od najvećih pjevačica belkanta.
Do travnja 1966., s prekidom od 1947. do 1951., bila je članica Metropolitana u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. Bila je njegova primadonna assoluta, la regina della casa (kraljica kuće), sudionica svečanih premijera i otvaranja sezona, apsolutna miljenica publike. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njezinu veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandiozna pjevanja. Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje je djelovanje u Sjedinjenim Državama dobila specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Umrla je u New Yorku od moždane kapi 30. svibnja 1989.
(iz teksta Marije Barbieri)