U knjizi Borisa Senkera Prigodnice okupljeno je tridesetak tekstova objavljenih, kako i naslov kazuje, u različitim prigodama.
U prvomu su dijelu čestitke upućene ponajčešće kazališnim ljudima, ali i prijateljima i suradnicima iz Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta i Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za obljetnice života i rada, ili nekim drugim, ali posebnim povodom.
U drugom su dijelu oproštaji, također od kazališnih ljudi, prijatelja i suradnika kojih više nema među nama, i sjećanja na njih. Obama je primjerima tih prigodnica zajednička želja da se u njima, koliko je to u tako kratkim tekstovima moguće, ocrta umjetnički i znanstveni rad ljudi o kojima je riječ, da se naznači njihovo mjesto u hrvatskom kazališnom, akademskom i kulturnom životu, da se napiše barem poneka riječ o odjecima njihova djelovanja u našoj sredini, ali jednako tako da se kaže ponešto i o osobnim odnosima s njima, zajedničkim iskustvima, stvarima koje se s njima dijelilo, i onim dobrim, i onim manje dobrim.
U trećem je dijelu, napokon, osvrt na autobiografske, odnosno memoarske knjige Mire Furlan, Rajka Grlića i Rade Šerbedžije. Među ljudima o kojima je u tim tekstovima riječ nalaze se i oni koji su barem dio svojega vijeka proveli na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta ili uz nju, primjerice, Eliza Gerner, Mira Furlan, Ena Begović, Relja Bašić, Goergij Paro, Božidar Boban, Zvonko Torjanac, Žarko Potočnjak i Zlatko Vitez.
