JUDITA
Biblijska pripovijest renesansne Hrvatske prema tekstu Marka Marulića
Biblijska priča o Juditi, betulijskoj udovici koja ubija neprijatelja Holoferna da oslobodi svoj narod, postala je temeljem srednjovjekovne hrvatske književnosti u stihovima Marka Marulića, dalmatinskoga pjesnika 16. stoljeća. Napisana na hrvatskom jeziku, u stilu glagoljaških pjesnika, ova je pripovijetka jedan od rijetkih tekstova koje je Marulić napisao na materinjem jeziku, vjerojatno namijenjen ženskoj publici kojoj latinski jezik uglavnom nije bio poznat.
Judita je pobožna Hebrejka, ali i prelijepa i opasna zavodnica koja se potkrada u neprijateljski asirski tabor, zavodi moćnoga generala Holoferna i odrubljuje mu glavu. Priča o Juditi pripovijeda okrutnu priču o Ljubavi i Smrti na intiman i intrigantan način, koristeći fragmente srednjovjekovnih agonija iz glagoljaške tradicije koje se izmjenjuju s glavnom pričom. Ove interpolirane epizode omogućuju nam da na trenutak ostavimo glavnu radnju i čujemo što se događa u umovima likova: baš kao što se Holofernova glava odvaja od njegova tijela, njegove se misli odvajaju u vrlo lucidan dijalog između njegova tijela i njegova duše koja se događa u trenutku pijanog sna prije njegove smrti. Drugačiji unutarnji dijalog, između Juditinog uma i njezine duše, odvija se u glavi junakinje dok se moli Bogu da joj pomogne da ubije neprijatelja koji je zaljubljen u nju.
U glazbenom smislu, ovaj je projekt rekonstrukcija, uz korištenje gregorijanskih, beneventanskih i glagoljskih izvora srednjovjekovne Dalmacije, te proučavanje glagoljaškog pjevanja u usmenoj tradiciji. Tekst Judite opstaje bez glazbe, ali njegova metrička struktura odgovara malome broju arhaičnih glagoljskih napjeva koji su se koristili za pripovijedanje u srednjovjekovnoj Dalmaciji, često u kontekstu izrazito emotivnih i dramatičnih pjesama vezanih uz Muku ili obrede Velikog tjedna. Sam tekst upućuje i na tekstove koji se pjevaju u liturgijskim uredima, pa je zadatak rekonstrukcije bio pronaći u srodnim glazbenim izvorima (dalmatinskim i južnotalijanskim) napjeve koji odgovaraju prijedlozima izvornog teksta. U ovom istraživanju bilo je potrebno proučiti najarhaičnije slojeve onoga što se naziva glagoljaškim napjevom. Taj liturgijski repertoar, pjevan na domaćem narodnom jeziku (hrvatskom crkvenoslavenskom), iako je zapravo pripadao rimskom obredu, sačuvan je u rukopisima pisanim glagoljicom, korištenom u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Pisani izvori spominju postojanje ovog pjevanja u Dalmaciji već u 11. stoljeću, u krugovima svećenika koji nisu govorili latinski. Ipak, posebnost glagoljaškoga repertoara, koji se prenosi usmeno, jest njegova opstojnost do danas na nekoliko mjesta uz hrvatsku obalu, na dalmatinskim otocima i u Istri.
U ovoj glazbenoj monodrami Juditu i Holoferna, sa svim personificiranim demonima koji nastanjuju unutarnji svijet njihovih umova, izvodi ženski glas u više uloga i širokog spektra vokalnih nijansi, gusle, lirica i arhaične frule. Oni zajedno grade priču koja se odvija u sve većoj emocionalnoj gustoći, transponirajući ovu drevnu priču, sa svojim snažnim i nostalgičnim dalmatinskim melodijama, u intrigantan kazališni kontekst.
Ansambl Dialogos
Katarina Livljanić
glas, umjetničko vodstvo, izbor teksta i glazbena rekonstrukcija
Sanda Hržić
režija, scenografija, kostimografija
Albrecht Maurer
viela, lirica
Norbert Rodenkirchen
flaute, dvojnice
Bratislav Lučin
jezični savjetnik
Katarina Livljanić temelji izvedbu na tekstualnim izvorima:
Judita, Marko Marulić, (Venecija, 1501.)
Srednjovjekovna hrvatska prenja: Vartal, Zagreb, Arhiv HAZU, IV a, 16. st.
Rukopis 3375, Nacionalna i sveučilišna knjiznica, Zagreb
