U godini Marka Marulića, u kojoj obilježavamo 500. obljetnicu smrti oca hrvatske književnosti, prvi premijerni naslov Judita operna je uspješnica hrvatskog skladatelja i akademika Frane Paraća, svojevrsni raritet među suvremenim hrvatskim operama, ne samo po nezapamćenoj recepciji publike, već i po broju obnova koje su uslijedile nakon praizvedbe.
Judita je prvi književni ep na hrvatskom jeziku našega splitskog Vergilija koji se dopisivao s papom Hadrijanom IV., čiji je Evanđelistar u tamnici čitao Thomas More, a onaj iz 1529. u osobnom vlasništvu engleskoga kralja Henrika VIII. sačuvan je s brojnim kraljevim vlastoručnim marginalijama. Franjo Saleški sa sobom je nosio Marulićevu zbirku poučnih vjerskih priča Institucije. Judita je napisana 1501., a objavljena 22. travnja 1521. godine, povodom čega taj datum postaje i Danom hrvatske knjige.
Marulićeva i Paraćeva Judita tematizira priču preuzetu iz biblijske Knjige o Juditi o lijepoj udovici iz Betulije koja odlučuje zavesti i ubiti asirskog vojskovođu Oloferna i tako spasiti židovski narod. U taboru asirske vojske ona nagovara Oloferna da osvoji Betuliju, a Oloferno, zaslijepljen Juditinom ljepotom i mudrošću, za nju priređuje zabavu. Ostavši sama s pijanim Olofernom, Judita ga ubija njegovim mačem, uzevši kao dokaz Olofernovu glavu.
Juditu, najsjajniji dragulj naše književnosti, koju Marulić predstavlja kao primjer narodu da osvijeste što može učiniti vjera u Boga i pravdu u vrijeme opasnosti od prodora Turaka, Parać izvodi u dva čina i sedam slika. Skladatelj Parać, uz pomoć nekadašnje dramatizacije Judite Marina Carića a u suradnji s Tonkom Maroevićem, sam sebi povjerava ulogu libretista, ujedinivši time nekadašnji Wagnerov ideal skladatelja-libretista.
Nova inscenacija Judite u režiji Snježane Banović i pod dirigentskim vodstvom Ivana Josipa Skendera još jednom predstavlja ovo operno djelo bez presedana koje može ravnopravno stati uz bok opernim tekovinama suvremene glazbe.
