HNK u Zagrebu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu najstarija je hrvatska kazališna ustanova koja službeno započinje s radom 24. studenoga 1860. Kazalište je zakonski utemeljeno 24. kolovoza 1861., kad ga je Sabor trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije donošenjem Članka LXXVII primio kano imovinu narodnu pod svoju zaštitu te mu, po uzoru na Comédie-Française i Burgtheater, osigurao trajnu administrativnu i financijsku potporu. Međutim, nacionalno je kazalište starije barem dva desetljeća, istina tek kao zamisao i niz poticaja te pokušaja da se ta zamisao ostvari. Njegovo je utemeljenje bila jednom od najvažnijih zadaća preporodnoga kulturnog programa. Na poziv Ilirske čitaonice, a napose zalaganjem Dimitrije Demetera, u Zagreb su već 1840. došli novosadski glumci te, ojačani još malobrojnim domaćim silama i pod imenom Domorodnoga teatralnog društva, 10. lipnja 1840. izveli Kukuljevićevu povijesnu dramu Juran i Sofija. U Hrvatskoj su ostali do jeseni 1841., ostvarivši najmanje 45 premijera, dokazavši time da Zagreb može okupiti glumce koji će uvježbati i izvesti po jedan novi naslov tjedno, da ima dramatičare, dramaturge i prevoditelje koji će im za to priskrbiti dovoljno tekstova na hrvatskom jeziku, da napokon ima i publiku koja će te predstave pratiti. Ta je publika, poslije odlaska Novosađana i u doba pojačane germanizacije za Bachova apsolutizma ipak s vremena na vrijeme uz njemačke mogla vidjeti i poneku hrvatsku izvedbu, npr. Nemčićev Kvas bez kruha ili Freudenreichove Graničare, a već 1846. i praizvedbu prve hrvatske opere, Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, što je pridonosilo održanju živom ideje o vlastitome nacionalnom teatru. Dana 24. studenoga 1860. demonstracijama je prekinuta izvedba predstave njemačke družine u Stankovićevu kazalištu na Markovu trgu i od sljedeće se večeri s te pozornice čuo samo hrvatski, čime je započela povijest institucionalnog i neprekidnog kazališnog rada. Na početku su repertoar i stil oblikovali uglavnom Demeter i Josip Freudenreich, nakratko je umjetnički ravnatelj bio i August Šenoa, a dolaskom Ivana Zajca 1870. uspostavljena je i stalna Opera. Godinom početka isprekidanoga djelovanja Baleta, koji se kao treća umjetnička sastavnica, ravnopravna Drami i Operi, drži se 1876. godina, točnije praizvedba Zajčeva Nikole Šubića Zrinskog. Vrijeme je to kad Zagreb dobiva i prve dramske i operne zvijezde: Mariju Ružičku Strozzi i Andriju Fijana, Milku Trninu i Josipa Kašmana.

Prva polovica 1920-ih, kad su Kazalište vodili intendant Julije Benešić, ravnatelj Drame i redatelj Branko Gavella te ravnatelj Opere Petar Konjović, protekla je u znaku visokih umjetničkih dometa triju kazališnih ansambala. Praizvedene su drame dotad neprihvaćenog Miroslava Krleže te Begovića, Tita Strozzija, koji je i glumio i režirao, Josipa Kulundžića, Kalmana Mesarića. Hrvatsko je kazalište među prvima u Europi prepoznalo i posebnost Pirandellova teatralizma. Uz vrhunska djela europske glazbe, izvedene su opere hrvatskih skladatelja Antuna Dobronića, Krste Odaka, Krešimira Baranovića. Baranović je skladao i balet Licitarsko srce, koji je koreografirala Margareta Froman. Scenografi, ponajviše Ljubo Babić i Vasilij Uljaniščev, doveli su likovni ekspresionizam na zagrebačku pozornicu, a glumci su se obrazovali u Državnoj glumačkoj školi. Tridesete godine donijele su smanjenje novčane potpore i povećanje političkoga nadzora, ali je Kazalište i u takvim uvjetima uspijevalo održati dosegnutu umjetničku razinu. Uz već afirmirane dramatičare, prvim su se djelima predstavili Miroslav Feldman, Marijan Matković i Ranko Marinković, dok su najveću popularnost uživali pučki igrokazi Mesarića i Gene Senečića, dramatizacije Zagorkinih i Šenoinih povijesnih romana te komedije nezaobilaznoga Branislava Nušića. Prijelomni događaj bila je premijera Držićeva Dunda Maroja u preradbi i režiji Marka Foteza. Opera je dosegnula vrhunac praizvedbama dvaju djela nenadmašenih u svojem žanru, operete Mala Floramye Ive Tijardovića i nacionalne opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, a Balet, koji su vodili Ana Roje i Oskar Harmoš, Đavlom u selu Frana Lhotke, u koreografiji Pije i Pina Mlakara. U međuraću posebnu je pozornost publike i kritike privlačio glumački par Vika Podgorska i Dubravko Dujšin, a u pučkim igrokazima i komedijama Nada Babić i August Cilić. Iz HNK-a su na vodeće svjetske pozornice krenule balerina Mia Čorak Slavenska i pjevačica Zinka Kunc. Kazalište je u to doba na raspolaganju imalo i drugu pozornicu – najprije u Tuškancu, zatim u Frankopanskoj.

Ratne i prve poslijeratne godine donijele su niz promjena u sastav svih ansambala, izazvan ponajprije političkim promjenama, a Kazalište je 1953. pogodio, ali ubrzo i potaknuo na umjetničko nadmetanje, odlazak dijela glumaca i redatelja u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište, čime je bila izgubljena i druga pozornica. Odgovor na nove izazove vremena dale su režije Bojana Stupice, Vladimira Habuneka te poslije Koste Spaića, Georgija Para, Božidara Violića, Joška Juvančića, pokretanje Komorne pozornice 1957., likovni neomodernizam scenografa Božidara Rašice, Kamila Tompe, Aleksandra Augustinčića i kostimografkinja Inge Kostinčer, Vande Pavelić, gluma Ervine Dragman, Mire Župan, Emila Kutijara, pjevački uspjesi Marijane Radev, Josipa Gostiča, Nade Puttar Gold, Vladimira Ruždjaka,Tomislava Neralića, plesni nastupi Sonje Kastl, Vesne Butorac, Milka Šparembleka, Damira Novaka, praizvedbe Marinkovićeve Glorije i Matkovićeva Herakla, opera Ekvinocijo Ive Brkanovića, Labinska vještica Natka Devčića i Koriolan Stjepana Šuleka, baleta Čovjek pred zrcalom Milka Kelemena, otvaranje dramskog repertoara za djela Arthura Millera, Tennesseeja Williamsa, Jeana Anouilha i Jean-Paula Sartrea, a opernoga za djela Benjamina Brittena, Dmitrija Šostakoviča.

Kontinuitet izvedaba na matičnoj pozornici prekinula je od 1967. do 1969. temeljita rekonstrukcija zgrade za intendanture Mirka Božića, izvedbe su se rasule po drugim gradskim prostorima, ali ansambli su ostali na okupu te poslije povratka u obnovljenu matičnu kuću, nastavili provoditi repertoarsku politiku primjerenu nacionalnom teatru. S jedne strane, publika je dobivala nova tumačenja svjetskih klasika, istih onih na kojima je još Miletić gradio repertoar, kao i hrvatskih kanonskih djela, primjerice, Dunda Maroja, Dubrovačke trilogije, trilogije o Glembajevima, a jednako tako i najvažnijih djela operne i baletne literature. S druge strane, Drama je, među ostalim, praizvela Barda Antuna Šoljana, Ostavku Čede Price, Kamova Slobodana Šnajdera, nekoliko dramatizacija Marinkovićevih i Krležinih romana, Opera Oluju Stjepana Šuleka, Opsadno stanje Milka Kelemena, Richarda III. Igora Kuljerića, Balet Tri kavalira frajle Melanije i Kraljevo Borisa Papandopula, Pjesme ljubavi i smrti na glazbu Gustava Mahlera, u koreografiji Milka Šparembleka. Istim smjerom Kazalište nastavlja ići i u XXI. stoljeću.