Drama HNK u Zagrebu

Povijesni datum utemeljenja Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu jest 24. studenoga 1860. Tada je prekinuta izvedba predstave njemačke putujuće družine, a glumac Vilim Lesić obznanio je gledateljstvu kako će se nadalje igrati samo na hrvatskome jeziku, a time je ujedno utemeljena Drama središnje nacionalne kazališne kuće.

Prethodnih tridesetak godina u kontekstu svih kulturoloških nastojanja hrvatskoga narodnog preporoda naziru se obrisi budućeg profila nacionalne drame, a ponajviše u kratkotrajnom djelovanju Domorodnoga teatralnog društva (1840. –1841.). Nakon njegova odlaska scenom opet dominiraju njemačke družine, iako se domaći scenski život povremeno pokreće nastojanjem Dimitrija Demetera i skupine zagrebačkih građana. Književnik i ilirac Dimitrija Demeter kao dramaturg u Zagreb iz Beča poziva redatelja i pisca Josipa Freudenreicha, a praizvedba njegovog pučkog igrokaza Graničari ili proštenje na Ilijevu 7. veljače 1857. značajan je datum za formiranje nacionalnoga repertoara, kao uostalom i cjelokupan doprinos toga svestranog umjetnika i njegove obitelji zagrebačkom kazalištu 19. stoljeća. Upravo je izvedbom Freudenreichove Crne kraljice 29. rujna 1860. započelo neprekinuto igranje na hrvatskome jeziku u sezoni 1860./61. koja je, doduše, još neko vrijeme jezično miješana, ali skroman ansambl hrvatskih glumaca, kao jezgra budućeg profesionalnoga ansambla Drame, igra i domaće autore i prijevode stranih dramatičara. Općenito, sve je jača povezanost našega kazališta i hrvatske književnosti, što rezultira plodnim i kontinuiranim razvojem hrvatske dramske književnosti.

U prvoj sezoni 1860./61. uslijedit će konstituiranje ansambla Drame pod vodstvom Dimitrija Demetera i Josipa Freudenreicha. Istodobno, mladi književnik August Šenoa upućuje oštre kritičke primjedbe na repertoar kojim dominiraju njemačka dramska djela, zalažući se za slavenski, francuski i talijanski repertoar. Šenoa 1868. godine preuzima položaj umjetničkog ravnatelja, na kojem ostaje kratko (do 1870.) jer nije uspio ostvariti svoje programatske zamisli. U prvome razdoblju na čelu Drame je Josip Freudenreich kao glumac, redatelj i pedagog, uz kojega se sve više afirmira i Adam Mandrović kao glumac i redatelj, koji od 1874. punih dvadeset godina rukovodi Dramom. Sredinom sedamdesetih na pozornicu stupa Andrija Fijan, suvremeni interpret junaka klasične, a poslije i modernističke literature: režirao je stotinjak predstava, bio je ravnatelj Drame (1898. – 1907.) i intendant (1907. – 1908.), a pripada legendarnim glumcima devetnaestostoljetnoga scenskog patosa. Simbolom hrvatske glumice i legendom postala je i njegova scenska partnerica Marija Ružička Strozzi, umjetnica koja je interpretirala stotine uloga u repertoaru velikoga raspona, povezujući 19. i 20. stoljeće.

Od Šenoina doba profilira se repertoar Drame kao ozbiljne nacionalne kuće, na kojem dominiraju Shakespeare, Moličre, Goldoni, ruski realisti i suvremenici salonskoga repertoara. U velikom broju praizvode se i nacionalni dramatičari (M. Bogović, J. E. Tomić, E. Kumičić, A. Tresić Pavičić…) te uprizoruje nacionalna baština (Gundulićeva Dubravka 1888.) koja od Miletića postaje redovitim dijelom repertoara.

Realističko-naturalistički i modernistički impulsi europske književnosti sve jače odjekuju dok se bliži kraj stoljeća, a put prema hrvatskoj kazališnoj moderni otvara intendant Stjepan Miletić (1894. – 1898.): praizvedbe Vojnovićeva Ekvinocija 1895. na pozornici nove zgrade i Tucićeva Povratka 1898. najavljuju nove struje u hrvatskoj drami i kazalištu. Na zasadama varijatne meiningenskog historijskog realizma Miletić je začetnik moderne režije u nas, a posebno su značajna njegova uprizorenja Shakespearea. Dramski ansambl Miletić širi na pedesetak članova: angažira Slovence Ignjata i Sofiju Borštnik te Milu Dimitrijević, Borivoja Raškovića i Arnošta Grunda; u novom repertoaru interpretativno se ističu Miša Dimitrijević, Dragutin Freudenreich, Milica Mihičić i Ljerka Šram, a nadopunjavaju ga zatim i polaznici Miletićeve Hrvatske dramatske škole – Nina Vavra, Josip Bach i Ivo Raić kao zastupnici novoga stila glume.

U prvim godinama 20. stoljeća još traju značajke Miletićeva razdoblja. Kad je ukinuta Opera, Drama je morala izvesti više od stotinu i pedeset premijera, od toga šezdeset domaćih djela. Za vrijeme intendanta Vladimira Treščeca Branjskog (1909. – 1914.), kao redatelj i direktor Drame afirmira se Josip Bach (1908. – 1919.), iz inozemstva se vraća Ivo Raić, a iz kritike u scensku praksu ulazi Branko Gavella. Veristička i simbolistička interpretativna obilježja u glumi, režiji i scenografiji razvijaju se u stilskom pluralizmu modernističkoga Bachova dramskoga repertoara – dominiraju Ibsen, Hauptmann, Sudermann, Schnitzler, Strindberg i Maeterlinck, kao i hrvatski dramatičari I. Vojnović, F. Galović, S. Tucić, M. Jurić Zagorka, J. Kosor, M. Ogrizović i M. Begović.

Nakon raspada austrougarske monarhije završetkom Prvoga svjetskog rata u dramskom repertoaru prevladavaju tekstovi koji slave duh jugoslavenskog ujedinjenja. Ubrzo u intendantskoj eri Julija Benešića (1921. – 1926.) dolazi do umjetničkog uspona i u Drami: njezin ravnatelj i redatelj Branko Gavella režira drame Miroslava Krleže, od Golgote 1922. i Vučjaka 1923. do Michelangela Buonarottija i Adama i Eve 1925., surađujući sa scenografom Ljubom Babićem, koji tu umjetničku profesiju afirmira prema europskim kriterijima. Zajedno potpisuju postave Shakespeareovih Rikarda III. i Na tri kralja te Diogeneša Tituša Brezovačkog, kao scensko otkriće. Uz nove drame spomenutih autora moderne praizvode se i ekspresionistički tekstovi mladih Josipa Kulundžića, Kalmana Mesarića, Ahmeda Muradbegovića i Tita Strozzija. Uz Gavellu kao redatelji tada dominiraju Ivo Raić i Tito Strozzi (istodobno su i glumci), a uz Mariju Ružičku Strozzi dinamičan repertoar igraju i Dragutin Freudenreich, Milica Mihičić, Nina Vavra, August Cilić, Hinko Nučić i Josip Pavić. Ansambl obnavljaju polaznici Državne glumačke škole (1920.–1929.) Nada Babić, Ervina Dragman, Dubravko Dujšin, Božena Kraljeva, Vjekoslav Afrić, Jozo Laurenčić i Nikša Stefanini.

U povijesno burnim vremenima neorealizma tridesetih te uoči i za vrijeme ratnih četrdesetih, usprkos svakovrsnim cenzurama, javlja se niz novih dramskih tekstova (Krležin ciklus Glembajevih, kao Barunica Castelli debitira Bela Krleža), baštinskih otkrića (Fotezova obrada Dunda Maroja 1938., Gavellina i Kombolova obrada Lucićeve Robinje i Držićeve Tirene te Pir mladog Derenčina 1939.) kao i novih dramatičara (G. Senečić, M. Matković, M. Feldman i R. Marinković). Uz Strozzija i Mesarića afirmira se kao redatelj i Alfons Verli. U okviru nacionalnoga kazališta od 1931. do 1935. djeluje Dramski studio, a 1943. Mato Grković pokreće kratkovjeku Komornu pozornicu na kojoj se igraju francuski autori. Godine 1942. Vjekoslav Afrić i Joža Rutić odvode skupinu glumaca u partizane. Nakon završetka rata na pozornicama HNK (u Velikom i Malom kazalištu) djeluje partizansko Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske, koje se već u srpnju 1945. spaja s ansamblom Drame.

Nakon Drugoga svjetskog rata do bitnijih repertoarno-umjetničkih promjena dolazi istom pedesetih godina: u Matkovićevoj eri (1949. – 1953.) igraju se mladi dramatičari (S. Kolar, M. Božić i R. Marinković), Gavella se vraća 1949., potom i Strozzi, a kao dramski redatelji afirmiraju se mladi Kosta Spaić i Mladen Škiljan, potvrđuje se Vlado Habunek, afirmiraju se novi scenografi (Kamilo Tompa, Zvonimir Agbaba i Aleksandar Augustinčić). No, od ansambla se odvaja skupina mlađih glumaca i pod vodstvom Branka Gavelle osniva Zagrebački dramski ansambl 1953. (u zgradi u Frankopanskoj), tražeći novi glumački stil na suvremenoj literaturi. Istodobno je u Drami angažiran redatelj Bojan Stupica koji od 1955. do 1957. radi velike ansambl predstave, a uskoro pomlađen glumački ansambl na novootvorenoj Komornoj pozornici 1957. igra djela J. P. Sartrea, T. Williamsa, A. Millera, J. Anouilha, S. Becketta i E. Ionesca, kao i na Stalnoj sceni u Sisku 1958. Na velikoj pozornici praizvode se značajni dramski tekstovi – Marinkovićeva Glorija (B. Stupica), Matkovićev Heraklo (V. Habunek), Krležin Aretej (M. Perković), Božićev Pravednik (mladi redatelj Dino Radojević). U generacijski raznolikom ansamblu Drame igraju tako, primjerice, i zreli Emil Kutijaro (kao Aretej) i mladi Vanja Drach kao Heraklo, dakle – od Augusta Cilića, Božene Kraljeve, Ervine Dragman, Tita Strozzija i Ljudevita Galica do Mire Župan, Elize Gerner, Miroslave Nikolić i Marije Paro. Gubitak Maloga kazališta kao druge scene do danas je nenadoknadiv: u neprestanom traženju male dramske scene zakratko se 1965. otvara i Mala scena u zgradi Akademije za kazališnu umjetnost, ali traje samo do 1967. godine. Ulaskom u šezdesete afirmira se i nova generacija redatelja koji sve do danas ostvaruju niz predstava – Georgij Paro, Božidar Violić, Petar Šarčević i Joško Juvančić. U glumačkom ansamblu su i Jurica Dijaković, Špiro Guberina, Kruno Valentić, Relja Bašić, Zvonko Strmac, Ivo Kadić, Ivo Serdar, Dragan Milivojević, Saša Dabetić, Ivka Dabetić, do kraja šezdesetih dolaze i Koraljka Hrs, Iva Marjanović, Melanija Dugandžić, Tonko Lonza i Neva Rošić. Za vrijeme obnove zgrade 1966.–69. stalna je scena RS Moša Pijade, NS Trešnjevka i Dom JNA, a puno se i gostuje. Sedamdesetih se pokreće Kazališni klub u velikoj pokusnoj dvorani 1976. i u dvorani Kola 1980. Na velikoj sceni tijekom sedamdesetih zapažene su inovativne interpretacije domaće i strane klasike različitih poetika (od primjerice Ibsenova Peer Gynta, preko Ogrizovićeve Hasanaginice do Marinkovićeva Kiklopa u režiji Koste Spaića, Krležina Banketa u Blitvi u režiji Georgija Para i Držićeva Dunda Maroja u režiji Ivice Kunčevića), ali i suvremenih domaćih autora (S. Šnajder, I. Bakmaz). Od sedamdesetih godina sve do danas ansambl se Drame neprestano osnažuje novim glumačkim generacijama koje predvode Boris Buzančić, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Zvonimir Zoričić, Božidar Orešković, Krunoslav Šarić, Božidar Boban, Mira Furlan, Dragan Despot, Zijad Gračić, Ena Begović, Alma Prica, Ivo Gregurević, Siniša Popović, Livio Badurina, Luka Dragić, Franjo Kuhar, Alen Šalinović, Milan Pleština, Goran Grgić, Olga Pakalović, Zrinka Cvitešić, Daria Lorenci Flatz, Nikša Kušelj, Daria Lorenci Flatz, Bojan Navojec, Iva Mihalić ….

U povijesti dramskog ansambla kojemu su tradiciju stvarala uvijek najveća glumačka imena, bila su i brojna gostovanja, podjednako u zemlji kao i u inozemstvu.