Novosti

Kazališta diljem svijeta 27.ožujka obilježavaju Svjetski dan kazališta kojem, već tradicionalno, prethode prigodne kazališne poruke. Ove godine obilježava se 60. godišnjica Svjetskog dana kazališta a autor poruke je američki redatelj i sveučilišni profesor Peter Sellars.

Njegovu poruku možete pročitati OVDJE.

Čast pisanja hrvatske poruke koju organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, pripala je uglednom hrvatskom književniku Dubravku Jelačiću Bužimskom.

Poruku prenosimo u cjelosti:

Veliki kazališni mag, Peter Brook, jednom je napisao da se „ bilo koji prazan prostor može nazvati otvorenom scenom. Još ako se netko kreće
u tom prostoru dok ga netko drugi promatra, to je sve što treba da se stvori teatar.“
I doista, tu divnu tvrdnju o kazalištu, trebalo bi prihvatiti kao neugasivu mogućnost da se izdvoji scenski prostor za posvećenu igru mašte i snova. Nešto poput začarane kutije u kojoj je prednja strana otvorena da igru svi vide, ali je ne mogu dodirnuti pokvarenosti, prljavštine i laži realnog svijeta. U tom prostoru eksteritorijalne čistoće, još je dopušteno uvjerenje i nada da je kazalište sačuvalo snagu umjetničkog stvaralaštva
u stvarima koje pomiču naš život u dobrom smjeru.
A kakav je svijet koji nas okružuje? Premda je dosegnuo visoku civilizacijsku razinu, još uvijek nije, nažalost, lišen nepravde, patnje, gluposti, mržnje i zločina, bolesti, gladi zlostavljanja i suza. S jedne strane moćnici svjetskog novca, velike banke, kompanije i njihova nomenklatura s verbalnim dekorom slobode koji zapravo tlači ljude u njihovim elementarnim pravima. S druge strane rigidne diktature, s pomahnitalim vođama, čije barbarsko ponašanje vidi ljude samo kao brojeve u redovima smrti. Perfidno lijepe etikete zla drugima kako bi opravdali svoje, ničim izazvane, postupke razaranja i ubijanja nemoćnih i nevinih. A upravo oni su megalomanski nasilnici koji prijete kataklizmom uništenja, iako su u kolektivnoj memoriji još nezalijećena sjećanja na tragediju Drugog svjetskog rata. Kako se onda s glumcima, tom ranjivom djecom umjetnosti, koji izlaze na
prazan scenski prostor suprostaviti tako ružnoj i opasnoj slici svijeta?
Jer jedino što posjeduju to je ono što nam Shakespeare kroz usta Prospera poručuje da smo tek tvar od koje građeni su snovi i snovima se
naš kratki život okružuje. Ali u tom i jeste ljekovita moć kazališta. Ljepota snova. Izgubiti taj osjećaj bilo bi isto što i ostati bez nade. Značilo bi prezreti posao kojim su stoljećima zanesenjaci igre na kazališnim daskama ostavili dragocjen zalog za sva buduća pokoljenja. Ta ostavština talenta, truda i volje ostavila je neizbrisiv trag u životu u čije vrijednosti ne smijemo nikad posumnjati. Usprkos silama zla koje nam stalno prijete.
Zato nam treba kazalište Hrabrosti. Treba nam kazalište Plemenitih osjećaja. Napokon, trebamo kazalište Istine s jedinom željom da
ustrajemo. Ustrajemo u uvjerenju da ono što nam netko iz praznog i krhkog, ali snovima i poezijom ispunjenog prostora govori, ispunjava smisao našeg postojanja.

To čini naš život ljepšim, a sve nas boljim osobama.
SLAVA KAZALIŠTU