Novosti

Nagrada Tito Strozzi za kazališnu sezonu 2023./2024. dodijeljena je opernoj predstavi La bohème Giacoma Puccinija pod ravnanjem maestra Piera Giorgia Morandija, u režiji Maria Pontiggia.
Ocjenjivački sud nagrade koja nosi ime velikana našega kazališta, glumca, redatelja, prevoditelja i pisca Tita Strozzija, bio je u sastavu: predsjednica dr.sc. Zdenka Weber, članovi Jagoda Martinčević, Željka Turčinović, Tomislav Čadež i Irena Pasarić. Nagrada se dodjeljuje za najbolju premijernu predstavu u Drami, Operi i Baletu, realiziranu u repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u protekloj sezoni.

Obrazloženje o Nagradi:

Dr. sc. Zdenka Weber
Predsjednica povjerenstva za Nagradu Tito Strozzi HNK u Zagrebu

Jedan od povoda za novo postavljanje jedne od najomiljenijih talijanskih opera, La bohème, bila je svakako 100. obljetnica smrti njezina autora, talijanskog opernog genija Giacoma Puccinija (1858.-1924.). Moguća definicija skladatelja danas najučestalije izvođenih opera moguća je opisom da, kada je riječ o tragičnim operama s osobito emocionalnim arijama onda se automatski pomisli na Puccinija. Doista, skladatelj iz čije su glazbene mašte rođeni naslovi poput Manon Lescaut  (1893),  La bohème (1896), Tosca (1900), Madama Butterfly (1904), La fanciulla del West (1910), La rondine (1917), Il trittico (Il tabarro, Suor Angelica, Gianni Schicchi) (1918) i Turandot (1926) zadužio je svijet likovima i arijama koje bi bilo moguće uvrstiti na posebnu UNESCO-ovu listu opernog nematerijalnog majstorstva.

Za režiju novog postavljanja Puccinijeve uspješnice u kojoj, uobičajeno za skladatelja umire upravo ženski lik, na pozornicu HNK u Zagrebu bio je pozvan talijanski redatelj Mario Pontiggia, a izvedbom je ravnao talijanski maestro Pier Giorgio Morandi, aktualni šef-dirigent Opere HNK u Zagrebu. Dvojica iskusnih umjetnika, a o iskustvu svjedoče njihovi bogati životopisi, osigurala su zanimljivo scensko događanje. Mario Pontiggia radnju je locirao u Pariz 1950-ih godina, a to je zacijelo trebalo omogućiti i veću aktualnost sadržaja uzme li se da su na Montmartreu i sredinom 20. stoljeća živjeli izgladnjeli ali nadobudni umjetnici.  Scenografkinja Antonella Conte adekvatnim je rješenjima opremila pozornicu, a oblikovatelju svjetla Santiagu Maňascu ponajbolje su uspjela rješenja u drugom mnoštvom protagonista napučenom činu.

Uobičajena praksa uključivanja dviju podjela u ostvarivanje pojedinog opernog naslova pretpostavlja posjet  dvama izvedbama koje u HNK u Zagrebu tradicionalno slijede jedna za drugom. Premijera je održana 17. svibnja 2024.

U odnosu na orkestar i zborove, Zbor Opere, čiji je zborovođa Luka Vukšić, te  Dječji zbor HRT-a, koji su uvježbali Nina Cossetto i Vinko Karmelić, valja reći da su pripremljeni krajnje pouzdano, disciplinirano i na pohvalan način. Dakako, uz iskusne profesionalce u Zboru Opere, od kojih se očekuje vrsnost pjevanja, neophodno je posebno istaći Dječji zbor HRT-a čije se mlađahno članstvo odlično snalazilo na pozornici i pjevalo punim intenzitetom dobro naučenih dionica.

Za operu  La bohème itekako odlučujući muški kvartet, četvorica boema koja bitno određuju radnju, pjesnik Rodolfo, slikar Marcello, glazbenik Schaunard i filozof Colline, za pjevanje su i glumu nedvojbeno vrlo podatne mogućnosti iskazivanja vokalnih kao i glumačkih prednosti. U premijernu su podjelu bili uključeni gosti, pa je ulogu Rodolfa pjevao Matteo Lippi a ulogu Schaunarda Giovanni Romeo, dok je u drugoj podjeli lik Marcella bio povjeren Liviu Holenderu a lik Collina Diegu Maffezzoniju. Marcello je u prvoj podjeli bio Ljubomir Puškarić a Colline Luciano Batinić, dok je u drugoj podjeli ulogu Rodolfa predstavio Stjepan Franetović a Schaunarda Davor Nekjak.

Pa ako bi trebalo rangirati domete u ostvarivanju navedenih uloga bilo bi moguće objediniti obje podjele i za sve likove angažirato isključivo soliste Opere HNK u Zagrebu. Naime, tenor Stjepan Franetović, baritoni Ljubomir Puškarić i Davor Nekjak i bas Luciano Batinić operni su umjetnici visoke profesionalnosti jednako kada je riječ o njihovim pjevačkim sposobnostima kao i o glumačkim pregnućima i povjerene im uloge ostvarili su vokalno pouzdano i scenski uvjerljivo. Susret s talijanskim tenorom Matteom Lippijem svakako je bio ugodan doživljaj, a pozivanje drugih solista jednostavnije je pripisati želji za internacionalizacijom zagrebačke operne ponude nego istinskoj potrebi za uključivanjem pjevača iz drugih europskih opernih kuća. U tom bi kontekstu bilo dobro očekivati da će vrsni hrvatski operni umjetnici biti pozivani u inozemstvo.

Pucciniju su za uglazbljenje libreto temeljen na  likovima iz knjige Prizori iz boemskog života Henrya Murgera ponudili libretisti Giuseppe Giacosa i Luigi Illica. Skladatelj je u tragičnoj priči o pariškim boemima predvidio sudjelovanje samo dvaju ženskih likova, junakinje Mimi, mlade, lijepe, naivne i nevine krojačice i pomalo raskalašene i razvratne ali u duši vrlo nježne i suosjećajne Musette. Sigurno je da svaka sopranistica s naglašenim solističkim ambicijama poželi na svojem repertoaru imati jedan od ta dva vrlo profilirana i glazbeno bogato obdarena lika, već prema značajkama svojega visokog glasa. Nova zagrebačka ponuda opere La bohème u obje je podjele angažirala sopranistice čijem se pjevanju i scenskim ostvarenjima nema što zamjeriti. Pa ako je Mimi, kada ju izvodi Lana Kos pod reflektorima međunarodne karijere odlične hrvatske operne umjetnice, tužnu sudbinu pariške djevojke doživljavamo jednako osjećajno kada ju predstavlja i Valentina Fijačko Kobić, solistica s manje glamura ali s niti malo manje umjetničkoga žara. Kada je pak riječ o liku Musette u izvođenju mlade sopranistice Darije Auguštan, koja sigurno kroči na operne pozornice zahvaljujući zavidnom glasu i stasu, ili pak u izvođenju iskusnije ali jednako vrckave, pjevački i glumački uvjerljive Marije Kuhar Šoša, preporuča se doći dva puta na predstavu želi li se čuti njih obje.

 Preostaje navesti da su i sve ostale uloge ostvarene pouzdano i u skladu s likovima koje predstavljaju. U dvije su podjele to bili Ivan Šimatović i Marin Čargo kao stanodavac Benoit, Ozren Bilušić i Siniša Štrok kao državni savjetnik Alcindoro, Ivo Gamulin i Dario Čebić kao prodavač igračaka Parpignol, te Ivan Šatalić kao carinski poručnik, Antonio Brajković kao carinik i Damir Klačar kao prodavač šljiva.

Dakako, ne treba preskočiti niti zavodljive plesačice Kristinu Čebić, Rafaelu de Luca, Luciju Kukor i Doru Sarikava te klaunese Luciju Matković i Melisu Prebeg Puškarić, jer upravo svi nabrojeni zajedno potvrđuju i opravdavaju uvjerenje o sve većoj živosti opere danas. Naime, očito je da Opera HNK u Zagrebu ostvaruje želje i potrebe zaljubljenika u opernu umjetnost s obje strane rampe – jednako onih koji pjevanjem, glumom pa i plesom ostvaruju svoje umjetničke snove, kao i onih u gledalištu koji su željni ljepota glazbe, opernih užitaka i doživljaja živog izvođenja.