Novosti

Polako i tiho odhode umjetnici.
Danas je to Božidar Violić, veliki redatelj, veliki umjetnik kazališta, ne samo dramskog, nego i opernog, te veliki glumački pedagog koji je odgojio generacije mladih umjetnika tijekom rada na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Rodio se 1931.godine u Splitu, gdje je pohađao osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. U Zagrebu upisuje studij romanistike na Filozofskom fakultetu i režije na Akademiji dramske umjetnosti. Nakon završenog studija angažiran je na Radio Zagrebu, a od 1959. godine je zaposlen kao stalni redatelj u Zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella, da bi od 1972. pa sve do umirovljenja 1999. bio umjetnički direktor, dramaturg i redatelj u Zagrebačkom kazalištu mladih. Punih dvadeset godina je bio nastavnik glume na zagrebačkoj dramskoj akademiji. Tijekom svoje bogate i izuzetno uspješne redateljske karijere na scenu je postavio više od osamdeset dramskih i opernih naslova. Uz svjetske autore Violić je njegovao i proučavao domaću kazališnu literaturu,a neke njegove režije su postale antologijske. To se odnosi na Šenoinu Ljubicu izvedenu u HNK-u u Zagrebu, Gloriju Marinkovića (dva puta, u Gavelli i HNK u Zagrebu) i Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja (Teatar &TD) Ive Brešana.
Njegova suradnja s Brešanom je legendarna. Naime, Boško je intenzivno radio na tekstu koji je prije toga čamio u ladici sedam godina, družeći se s autorom iz dana u dan i bruseći svaku repliku, tako da je to jedan od rijetkih tekstova koji je tiskan u toj zajedničkoj verziji Brešan/Violić, uz napomenu pisca da bez Boška taj tekst nikada ne bi tako izgledao. Treba se prisjetiti i činjenice da je Božidar Violić bio jedan od članova slavne redateljske generacije ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća uz G.Para, M.Škiljana, K.Spaića i D.Radojevića, generacije koja je naslijedila Gavellu, Strozzija, Rajića i na juriš osvojila pozornice s novom poetikom, hrabrošću i drskošću.
Violić je smatrao da je rad s glumcima početak i kraj režije. Scenski govor je za njega bio izuzetno važan dio glumačkog habitusa, tako da je danima znao raditi s glumcima nastojeći dobiti zvonak, razumljiv i britak scenski govor. Pero Kvrgić, Drago Krča, Josip Marotti, Vanja Drach, Božena Kraljeva, Rade Šerbedžija, Ervina Dragman, Etta Bortolazzi, Saša Dabetić, Božidar Boban, Ivka Dabetić, Ljubica Jović, Alma Prica, Zvonimir Zoričić, Marija Kohn, Ivica Vidović, Nada Subotić, Vanja Matujec, Rene Medvešek, Siniša Popović, samo su neki od glumaca koji su radili s Boškom u sjajnim predstavama koje su obilježile hrvatsko glumište, među kojima se posebno ističu predstave Mirisi, zlato i tamjan Novaka, Maskarada Ljermontova, Patnje gospodina Mockinpotta Weissa, Richarda III Shakespearea , Svečana večera u pogrebnom poduzeću Brešana i Don Juan  Molièrea, dok su od velikih opernih režija upamćene Mozartov Figarov pir, Offenbachove Hoffmanove priče, Puccinijeva Tosca i Bersin Oganj.
Za svoj rad je dobio brojne nagrade i priznanja, a 1994. je dobio nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Uz kazališnu režiju Boško Violić se također bavio i prevođenjem, pisao je scenarije za kratke i dugometražne filmove, objavljivao članke i teatrološke eseje. Važno je istaknuti da je Boško Violić bio i odličan pisac čija je knjiga sjećanja i razmišljanja o umjetnosti pod naslovom Lica i sjene (1989. ponovljeno i prošireno izdanje 2004.) svjedoči o velikoj erudicji, nagomilanom iskustvu, uz uvijek britku duhovitost kojom je razoružavao sve oko sebe i knjigu Isprika: Ogledi i pamćenje (2008.). Brz, ironičan, ponekad i malko zločest, Violić nije gradio „karijeru“, on je jednostavno radio kazalište, nastojeći dosegnuti najviše moguće sa svim sudionicima, bez obzira radilo se o guraču kulisa ili glavnom glumcu.
Ta posvećenost i beskompromisnost je bila jedna od njegovih glavnih karakteristika. Takvog ga se želimo sjećati u času kada polako odlazi cijela jedna generacija umjetnika.