Novosti

Krajem srpnja 2024. godine preminula je Annie Le Brun, posljednja od nadrealista. Uoči premijere drame Kralj Gordogan Radovana Ivšića, njezina životnog partnera, u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, trebala je održati predavanje o utjecajima nadrealizma na njezin i Ivšićev opus.

Annie Le Brun napisala je osam knjiga poezije, djelovala je kao filozofkinja i teoretičarka kulture. Iako je doktorirala filozofiju, odbijala ju je pomisao da se posveti akademskom radu. Već tada, inspirirana nadrealističkim pokretom, Le Brun je iscrtala svoju liniju otpora, usamljeni svjetionik s kojeg je gledala prema horizontu na kojem su se ocrtavali razni zatvori bez zidova. Le Brun je posvetila svoj život promišljanju, jedinom, iako sirotinjskom, poslu koji nudi i jamči apsolutnu slobodu. Ili kako je sama rekla: sa šesnaest godina, odlučila sam da moj život neće biti onakvim kakvim su to drugi odlučili da bi trebao biti.

Za Annie Le Brun, nadrealizam nije bio samo književni pravac u povijesti književnosti ili filozofije već prostor, tijelo i sam život slobode. Citirajući Bretona, definirala je nadrealizam kao odnos pojedinca prema neprihvatljivom stanju čovjeka. I time, nadrealistička misao, umjetnička i filozofska,  postaje potraga za gotovo dječjim oduševljenjem, usprkos svakom jadu, bijedi i očaju. Oduševljenje koje prožima tijelo, koji prodire onkraj logike i smisla, s druge strane, nerijetko grube racionalnosti, i tako odvodi subjekt u krajolike slobode.

Le Brun je više puta ponavljala kako se nada da je loš subjekt aludirajući na svoj akademski, građanski, ali i umjetnički neposluh i otpor prema svakoj dominantnoj poziciji, svejedno intelektualnoj ili ekonomskoj. Na poziv izdavača Jean-Jacquesa Pauverta napisala je predgovor prvom izdanju sabranih djela Marquisa de Sadea koji će rezultirati možda njezinom najpoznatijom knjigom Iznenada gromada ponora, Sade. U svom čitanju Sadea, Le Brun se suprostavila prevladavajućim analizama koje su Sadeov opus svele na tekst i, posljedično, erotiku na prostor misli. Le Brun je Sadea vratila u tijelo, u tijelo pisca, u tijelo likova i tijelo samog čitatelja. Sade, prema Le Brun, nije bio filozof, već pisac kojemu je uspjelo ideju uspostaviti u tijelu jer za njega ne postoji ideja bez tijela, kao što ne postoji ni tijelo bez ideja.

Annie Le Brun bila je lucidna kritičarka umjetnosti i kulture. U svojim daljnjim radovima je neumorno i radikalno analizirala suvremenu umjetnost i njezino asimiliranje u neoliberalni kapitalizam. Već je 1990-ih uvidjela kako kapitalistička proizvodnja zatvara prostore kreativnosti. Suvremenost je opisala kao ono sa suviše zbilje, hipertrofije informacija i slika. Slobodno vrijeme, nužno za dokolicu, maštu i razmišljanje, više ne postoji. Subjekt kojemu je oduzet taj prostor više ne može ući u istinsku kreativnost, u oduševljeno proživljavanje svijeta. Umjetnost se pokorava zahtjevima tržišta koji od 1990-ih podupire samo umjetnost pobjednika za pobjednike (tržišta). Le Brun je ovo stanje nazvala globalnim realizmom, koji preko hipertrofije, gomilanjem uspostavlja cenzuru umjetnosti, ali i potvrđuje premisu kako neoliberalizam nema alternativu. Točno je predvidjela kako će nova umjetnost biti utemeljena na slici kojoj je jedina vrijednost količina pregleda, a ne njezin koncept ili estetska vrijednost. Teror vidljivosti, za Le Brun, samo je još jedan od zatvora bez zidova.

U Hrvatskoj, Annie Le Brun bila je poznata kao životna partnerica pisca, pjesnika i prevoditelja Radovana Ivšića. Nakon njegove smrti, ona je aktivno surađivala s mnogim institucijama, između ostalih i s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, kako bi očuvala njegov rad i djelovanje, kontekstualizirala ga u sadašnji trenutak i otrgnula dosadi i zaboravu. Ivšić i Le Brun su intelektualno i umjetnički gravitirali oko istog sustava ideja utemeljenih u nadrealizmu. Za oboje, tijelo je jedini prostor istine i slobode, čisto kazalište misli i mašte. Oboje su vjerovali u otpor prema svakoj dominantnoj ideji ili superstrukturi, pa čak i kad se predstavljaju kao revolucionarne ili emancipirane. I oboje su svoj prostor otpora pronalazili u jeziku. Za Le Brun, jezik, iako oštećen, ostaje oružje koje svatko može uzeti, ovdje i sada. Kroz njega, moguće je ponovno uzeti od ovog svijeta ono što je nam se oduzima iz dana u dan. Jer jezik je čudno blago koje ne pripada nikome posebno, ali svatko ga može obogatiti i biti obogaćen njime.

U toj vječnoj suigri ideja, tijela i jezika zatvara se trokut slobode Annie Le Brun, oblik života drukčiji od onoga koji su za nju bili predodredili, svjetionik koji još uvijek šalje poruku prema horizontu: ropstvo je zarazno, ali je sloboda još zaraznija.