U haustoru dnevnoga lista Narodna sloga pronađen je mrtvac. Ustrčalo se svo osoblje, novinar Polugan pokušava završiti jutarnje izdanje. Iznenada u redakciju utrčava suludi Venger koji je izbačen iz lista zbog pljačke urednikova stola. Mladi Krešimir Horvat, nakon obilaska Zagreba iz kojega se ispraćaju vojnici na front, kolegama priznaje kako namjerava otići na selo kao učitelj. Urednik zatiče Vengera i premlati ga. Horvata na putu za Vučjak opljačkaju i ranjavaju zelenokaderaši, a umjesto idilične škole dočeka ga improvizirana gostionica u kojoj udovica bivšeg učitelja, okuplja šareno društvo žandara i dezertera. S njom se prve noći zapliće u strastven odnos, što nije po volji članovima školskoga odbora koji ga uvjeravaju da je njezina prošlost vrlo burna. Horvat se zbližava s Evom, Amerikankom koja se vratila u Vučjak i šverca zlatom opljačkanim po crkvama. Marijana ga ucjenjuje trudnoćom. Njezin oplakani muž Lazar vraća se iz ruskoga zarobljeništva i propovijeda vjeru u Boga. Eva odlučuje pobjeći s Horvatom u Ameriku i ubije žandara Panteliju koji ih je došao uhititi.
Vučjak je jedna od najvažnijih drama Miroslava Krleže i ona u sebi sadrži gotovo sve karakteristike njegova dramskog opusa – od ranog ekspresionizma i avangarde, tematskih blokova i ideja do stilske nenadmašnosti kasnijih djela, koja su obilježila velik dio domaće književnosti 20. stoljeća. Sukob idealizma i svijeta kojim upravljaju animalni instinkti učinit će Horvata našim svakidašnjim neurastenikom s kojim možemo suosjećati, a Vučjak nadasve modernim tekstom koji s lakoćom prepoznajemo i u ovome vremenu.
Praizvedena 1923. na središnjoj nacionalnoj pozornici, zapravo neposredno uoči nove 1924. u kojoj se obilježavala deseta godišnjica početka Velikoga ili Svjetskoga rata, drama Vučjak Miroslava Krleže stabilizirala je promjenu na kojoj je njezin autor u shvaćanju umjetnosti i društva odlučno inzistirao. Poslije nepročitanih legendi i zapriječene Galicije (1920), pa nagrađene Golgote (1922), Vučjak je dramaturški, ali i stilski, metaforički, sažeo kompleks zaraćenog društva u unutrašnju dimenziju snažnog naslovnog simbola koji do danas zvuči kao opomena. Hrvatski su se ratovi, nakon što ih je Krleža (jezično) osvijestio kao domobransku historiju pokazali uvijek odveć velikim i premalo svjetskim, pa se u nas i o stotoj obljetnici Velikoga rata, kako ga se standardno memorira u europskoj kulturi sjećanja, o njemu gotovo isključivo govori kao Prvom svjetskom, čime se i nesvjesno zaliha (velikih) razmjera ostavlja za vlastito iskustvo kao posebnu, prije nego opću bol. Skicirajući ga dvostruko komorno, kao daleki, distancirani, ali unutrašnji, domaći prostor te sobnu scenu njegove konferencijske zagubljenosti, Krleža Vučjaku daje razmjer velikoga svijeta iz kojega se, kao američke i ruske iluzije, vraćaju glasovi, poruke koje bi trebalo doživljajno vrednovati prije nego se otputuje. Stoga je Vučjak Ivice Buljana na izvornoj pozornici u završnom računu stoljeća kao umjetnosti i javnosti, s razbijenim ratnim ogledalom na zavičajnom horizontu, glavni kolodvorkrležijanskih postaja kojima se kretao. Buljanovi su Glembajevi na Baltiku i u Leibachu, Kraljevo u Abidžanu i Kolumbo u Podgorici povratna kronotopija Krležinih rasporeda, koji podrazumijevaju identifikaciju ali uvjetuju više od prigodnog konteksta. Krležina je fraza kao antologija sentimentalna, nasuprot atentatorskom dinamitu kao sredstvu za razbuđivanje zemlje koja obično u predvečerje velikih zbivanja nelijepo hrče da bi se u zoru probudila s osjećajem poraza kao stanja duha. Zagledan u njezin predtekst kao žanrovski labilnu građu prevratnih vremena, pisac je osjećajući rat s kojim se njegova kultura probudila tek kada je kao takav završio, redatelju ostavio Vučjak kao osobnu stilsku ljestvicu sve ako ne mijenja težišta: premda nije polemična, Vučjak je drama na humusu mita o oporoj ljepoti graničnog i nedovršenosti.
Nina Violić kao Eva preuzela je emociju i forte cijelog zbivanja na sebe u trećem činu, kao što je to učinila Alma Prica kao Marijana Margetićka u prvom činu. I jedna i druga snažne su žene.— Jutarnji list
U Vučjaku Drama HNK Zagreb diše punim plućima, a gotovo četiri sata predstave protekne u trenu… Alma Prica kao Marijana i Nina Violić… Dvije velike glumice ovdje su snažna potpora mladom kolegi, jer Vovk je zaista najbolji „u klinču“ s njima.— Večernji list
