Radovan Ivšić (1921. − 2009.), pjesnik, prevoditelj, teoretičar, nomad, enfant terrible nadrealističkog pokreta i kazališni revolucionar, jedinstven je i kompleksan autor hrvatskoga književnog kanona. Njegovo je kazalište kolektivni otpor od svakog (samo) nametnutoga građanskog ukusa ili ideološkog dekreta, svake, kako bi to on nazvao, subvencionirane dosade. Ivšićeva je poetika prostor nepokorene slobode u kojem se otkazuje poslušnost kako bi se kazalište vratilo svojoj biti, tijelu i poeziji i tišini koja stoji njima nasuprot.
Kralj Gordogan Ivšićevo je remek-djelo, svojevrsni kazališni manifest. Svoju bit, početni potez vuče iz alkemijskog spoja antičke tragedije i narodne priče. U čudesnu kraljevstvu, kralj Gordogan ubojstvom Bijeloga kralja dolazi na vlast. Zatvara Bijelu, kćer bivšega kralja i nasljednicu, u kulu. Svoju strahovladu deklarativnoproglašava mudrom. O sebi govori u prvom licu množine kao da nema svijeta izvan njega. No, njegovo je kraljevstvo na rubu urušavanja. Seljaci se svađaju oko komadića zemlje. I dok dvorski čupači očiju i rezači ušiju ne prestaju raditi, ostavljajući iza sebe monstruozne zvukove razaranja (očiju, ušiju i jezika) cif, čuf, caf, prema kraljevstvu galopira hrabar i častan vitez koji bi mogao dokrajčiti Gordogana. Između sna i noćne more, dvora i šume, u Ivšićevu kraljevstvu lelujaju i titraju razna bića: misteriozna Luna, Luda i Odan u ludističkim prepirkama, šumska vila Tibelica i njezin zazorni hihot…
Prvi put na scenu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Kralja Gordogana postavit će redatelj Rene Medvešek. Poetike Renea Medvešeka i Radovana Ivšića uvelike se preklapaju. Oba su autori u potrazi za golotom i istinom kazališta. Umjetnički rad Renea Medvešeka, kao i onaj Ivšićev, pozornica je tijela i glumca, snova, poezije i tišine, ljubavi i opake stvarnosti koju najavljuju tri riječi: cif, čuf, caf.
