Španjolski plemić Don Juan Tenorio, ako je uopće postojao, vjerojatno ni u snu nije mogao zamisliti kako će u stoljećima koja tek slijede postati junakom mnogih književnih i glazbenih djela i sinonimom vječnoga zavodnika. U svijet umjetnosti uveo ga je početkom 17. stoljeća njegov sunarodnjak Tirso de Molina u drami pod naslovom Seviljski zavodnik i kameni gost. Priču o bespoštednu zavodniku žena i oskrvnitelju umrlih, koja je u to vrijeme bila posve uobičajena tema, preuzeo je i jedan od najvećih dramatičara francuske i svjetske dramske literature Jean-Baptiste Poquelin Molière, praizvevši 1665. svoju petočinsku komediju Don Juan ili Kamena gozba. Smjestivši radnju na Siciliju, Molière se naslanja na svojega španjolskog kolegu i na razne legende o vječnom zavodniku, prevarantu i šarmeru koje su kolale iberijskim poluotokom, stvorivši remek-djelo koje do danas jednako intenzivno intrigira kazališne autore diljem svijeta. Molièreov komad balansira između komedije i tragedije, a njegov Don Juan je uz sve znane karakteristike i lik svjestan svojih djela, čovjek koji analizira, ironizira tuđe, ali i svoje postupke, koji se ne boji prijeći i na mračnu stranu ljudskoga postojanja, postajući time svojevrstan tragičan lik. Molièreov Don Juan, koji se nekim čudom nikada do sad nije našao na repertoaru naše najveće kazališne kuće, doživio je svoje prvo uprizorenje u zagrebačkome HNK kao velika dramska ansambl predstava u režiji gosta iz Sjeverne Makedonije Dejana Projkovskoga.