Thomas Mann - Gustav Mahler - Valentina Turcu
SMRT U VENECIJI
Dramski balet u jedanaest slika
U koprodukciji s Baletom mariborskoga SNG-a
Adaptacija, koreografija, režija, izbor glazbe: Valentina Turcu
Glazba: Gustav Mahler
U samoći sazrijeva ono što je originalno, smiono i začudno lijepo, pjesma. Ali u samoći sazrijeva i nešto suprotno tome, nešto nerazmjerno, apsurdno i nedopušteno, napisao je jedan od najvećih njemačkih pisaca, nobelovac Thomas Mann u svojoj noveli Smrt uVeneciji. Novela, koja je široku popularnost stekla zahvaljujući kultnome Viscontijevu istoimenu filmu iz 1971. godine, nedvojbeno nosi vlastito autorovo pesimistično i razarajuće proročanstvo, njegovu tipičnu refleksivnost te prvenstveno neumornu potragu za idealom ljepote. Sve to utjelovljeno je u glavnome junaku – Gustavu, koji je svojevrstan literarni amalgam nekoliko genijalnih osobnosti – Čajkovskoga koji se navodno sam zarazio kolerom popivši čašu neprokuhane vode, Mahlera i njegova nepogrešiva simfoničarskog perfekcionizma te samoga Thomasa Manna. Mann je svoju novelu Smrt u Veneciji, napisanu 1911. označio tragedijom obeščašćenja / Tragodie einer Entwurdigung, što je uostalom bila sudbina brojnih esteta i modernih umjetnika iz razdoblja fin de sičclea, koji su postali žrtvama lažnoga morala i društvene osude.
Cjelovečernji dramski balet, protkan rafiniranom, tankoćutnom glazbom Gustava Mahlera, čija remek-djela tako dobro izražavaju krajnje ljudske osjećaje i stanja, posve je nova plesna interpretacija Mannova literarnog majstorstva. Autorica kroz imaginarnu atmosferu neprekidnoga gibanja duše suptilno ulazi u kompleksni univerzum emotivna putovanja, pulsirajućega treperenja neprimjetne unutarnje sile Erosa i radikalnog kontrasta sadržana u literarnome predlošku.
SADRŽAJ:
1. slika — soba
Gustav von Aschenbach čovjek je nemirne mašte, pisac opterećen imperativom stvaranja, umjetnik opsjednut savršenstvom koji živi u strahu da mu život istječe i da neće imati vremena potpuno se izraziti svojom umjetnošću. U trenutku kad se želi osloboditi svoje stvaralačke blokade odlučuje otputovati te mislima prizove Anđela smrti da mu bude suputnikom, dok njegova odana supruga čini sve kako bi ga odvratila od nauma i zadržala uz sebe.
2. slika — hotel
Na svojem putu Gustav je tražio nešto posve strano, nešto sa čime neće imati odnos i praćen Anđelom smrti koji ga je vodio poput Hermesa, doputovao je u Veneciju, taj grad, napola priču, napola klopku za strance, u čijem je trulom zraku umjetnost nekada rasipno bujala... Odsjeo je u hotelu na Lidu, naseljenom brojnim turistima iz cijele Europe koje je ovamo dovela želja za provodom, uživanjem i razbibrigom. Gustav osjeća kako ne pripada tim ljudima s kojima nema ništa zajedničko, ali tada ugleda prelijepo mlado biće, poljskoga dječaka Tadzia koji ljetuje sa svojom majkom i sestrama.
3. slika — konflikt
Kao čovjek posve predan višim sferama umjetnosti, nedostupnim običnom smrtniku, Gustav je u stalnom konfliktu sa sobom, svijetom koji ga okružuje i onime što od njega društvo očekuje. Razaran mnogim pitanjima, posve se očara nadzemaljskim izgledom profinjena mladića i pri svakom susretu on ne može ne biti prestravljen nad onom uistinu božanskom ljepotom tog ljudskog bića. No, nije siguran do koje mjere njegova zaluđenost uništava njegovo dostojanstvo, što mu sveprisutni Anđeo smrti opetovano ponavlja, nanoseći mu time strašnu uvredu, svijajući njegov ponos, no njegova savjest, iako trpi neiskazane muke, ne dopušta mu da uvredu odbije od sebe.
4. slika — nokturno
Prekrasna večer kad mladi ljubavnici uživaju na mjesečini, kad bi bilje u perivoju poput balzama zamirisalo, kad se zviježđe, gore, pomicalo u svome kolu, a mrmor mora, utonulog u noć, tiho nadolazeći, obuzimao bi dušu. Sreća svih koji ga okružuju, potencira Gustavljev osjećaj odvojenosti i samo jedna od gošći mondena ljetovališta, udovica Bella, koja je ovamo došla utopiti tugu poslije smrti supruga, može prepoznati dubok, smrtni očaj u njegovim očima. Slučajan susret s Tadziom, ponovno razgali Gustava i razbukta njegovu čežnju.
5. slika — plaža
Bilo je živo od igre, a bilo je i tromosti, ljudi su se ležeći odmarali, razgovarali… Šale se, smiju, uživaju sami u sebi, u svojim kretnjama, a drugima dobacuju brzoplete riječi. Među kupačima je i Anđeo smrti, koji s mladićima igra nogomet, Gustav sjedi odvojen od drugih i pokušava čitati. Kad u novinama vidi vijest o epidemiji kolere koja hara Venecijom, odlučuje napustiti to bolesno mjesto, no Anđeo smrti mu ne dopušta.
6. slika — bog Eros
Samodopadnost Anđela smrti doseže vrhunac u mahnitu plesu boga Erosa, jer Eros, vele, voli dokolicu i za nju je samo stvoren... Nije li Eros i u najhrabrijih naroda uživao vanredan uspjeh, jest, nije li kazano da je zajedno s hrabrošću cvjetao u njihovim gradovima?Potpuno zadovoljan sobom Anđeo smrti ne obraća pozornost na Bellu koja je kao opčinjena njegovom pojavom, jer ona smrt gleda otvorenih očiju.
7. slika — adagietto
Danima je Gustav kriomice pratio Tadzia, koristeći svaku priliku da mu bude blizu, dok mu glava i srce bijahu puni opijenosti, a koraci slijedili naloge demona, kojem je to činilo veselje, da nogama gazi razum i dostojanstvo ljudi. Okružen razdraganim ljudima koji uživaju u zabavi, Gustavu je jedino zadovoljstvo stvarala mogućnost da boravi u mladićevoj blizini; samo je ljepota dostojna ljubavi i jedini je oblik duhovnog svijeta koji možemo prihvatiti i iskusiti kroz naše osjećaje.
8. slika — noćna mora
Neki sveti i izopačen svijet, pun panskoga života, okružio je zanesenoga, a srce mu je zamišljalo nježne bajke. Anđeo smrti potpuno smireno čeka trenutak kako bi uznemirio Gustava, dovodeći izobličena bića iz njegova okruženja koji izgledaju i ponašaju se kao monstruozni lešinari. Poput čudovišne pojave koja uznemiruje Gustava, u njegovim se mislima pojavljuje i njegova supruga. A zatim, kao svojevrsna obrana od užasne noćne more, u Gustavovim se mislima pojavljuje i prekrasni Tadzio,... simbol i ljudska slika savršenosti… Amor uistinu čini ono što čine matematičari kad nesposobnoj djeci pokazuju opipljive slike čistih oblika: tako se i Bog poslužuje, da duhovno učini vidljivim, oblikom i bojom ljudske mladosti, koju, da bi postala oruđem sjećanja, kiti svim sjajem ljepote, a mi, gledajući je, moramo podleći bolu i nadi.
9. slika — noćni klub
Gosti hotela se u noćnome klubu mahnito zabavljaju, zanemarujući strašnu zbilju koja im se sve više približava; bili su to ljudi, životinje, roj, pobješnjeli čopor, sve je to preplavilo proplanak tijelima, plamenom, metežom i pijanim plesom, a u središtu toga, poput stranoga boga Dioniza, Anđeo je smrti koji zabavlja sve prisutne, a posebno udovicu Bellu. Gustav se u sveopćem kretanju i razigranosti usudio pogledati onamo gdje je stajao Tadzio i kad je to učinio, primijetio je kako je i lijepi dječak, vraćajući njegov pogled, ostao isto tako ozbiljan…
10. slika — finale
Mnogi turisti napustili su Veneciju i Lido, a Gustav je ostao čak pomalo zadovoljan zbog osjećaja izoliranosti od ostatka svijeta, usprkos tomu što ga Anđeo smrti nije prestajao vrebati. Broj oboljelih i smrtnost, govorili su da se popela na dvadeset, na četrdeset, čak na stotinu i više…
11. slika — smrt
Posljednji je put Gustav, iako se osjećao malaksao, poželio susresti biće koje je unijelo toliko sreće i očaja u njegov život, no Anđeo smrti, ne prestajući vrebati svaki njegov pokret, ovaj put mu ne dopušta vidjeti ga. Tada se Tadzio nenadano, kao gonjen uspomenom, okrenuo gornjim dijelom tijela, lijepim zaokretom ruku stavio na kuk i pogledao preko ramena prema obali. A zaneseni gledalac ondje je sjedio, kao što je i nekad sjedio, kad se ono prvi put, s onog praga poslan, taj sutonski pogled susreo s njegovim. A zatim je onemoćali Gustav dopustio Thanatosu neka ga potpuno obgrli rukama.
VALENTINA TURCU - rođena je u Zagrebu, gdje je od najranijega djetinjstva bila vezana uz baletnu umjetnost jer su njezini roditelji Maja Srbljenović i Marin Turcu bili prvaci Baleta HNK u Zagrebu, prenoseći na nju znanje i ljubav prema baletu. S devetnaest godina, baletno obrazovanje je nastavila u L’École-Atelier Rudra Béjart u Lausannei, gdje je usavršila svoje iznimne plesačke vještine i razvila jedinstven stil te ostvarila niz uloga širokoga raspona u baletima slavnoga Mauricea Béjarta. Poslije toga veći je dio njezine plesačke i koreografske karijere vezan uz mariborsko Slovensko narodno gledališče. Prepoznata kao jedna od najkreativnijih plesnih umjetnica Slovenije, dobila je nekoliko prestižnih nagrada; za ulogu u Tangu Edwarda Cluga 1999. je dobila nagradu Udruge baletnih umjetnika Slovenije, a 2006. nagradu publike na festivalu Zlatni lav. Istu nagradu dobila je i 2007. za interpretaciju u baletu Lacrimas E. Cluga. Na Svjetskom natjecanju baletnih umjetnika u Nagoji 2002. osvojila je brončanu medalju, a njezina koreografija Rožmarin 2007. dobila je nagradu za najoriginalnije baletno djelo na Slovenskome baletnom natjecanju. U cjelovečernjem autorskom projektu La Callas 2008. na sceni je spojila plesače, glumce, operne pjevače i orkestar. Udruga baletnih umjetnika Slovenije dodijelila joj je godišnje nagrade 2008. i 2013. za iznimne koreografsko-redateljske dosege. Balet Romeo i Julija Prokofjeva postavljen u mariborskom baletu 2012. oduševio je publiku i kritiku na gostovanjima diljem Europe, dok je autorica nagrađena slovenskom državnom nagradom kao producentica i koreografkinja. Godine 2013. prikazan je na Dubrovačkim ljetnim igrama, a premijerno ga je postavila u Nacionalnome baletu u Rigi i Opernome kazalištu u francuskome Metz Métropole.
Koreografirala je razne produkcije, od klasičnih narativnih baleta do modernoga plesa, od velikih produkcija do pojedinačnih koreografskih brojeva za gala koncerte. Spomenimo Bolero, Carmen, Hamleta, Peera Gynta, Majstora i Margaritu, Anu Karenjinu, Opasne veze, Oluju, Ondine, Operu za tri groša, Krvavu svadbu, Don Juana, no to su samo neke od istaknutijih produkcija iz njezina velikog i raznovrsnog opusa koji je gradila kao koreografkinja, redateljica, autorica libreta i/ili glazbenih koncepcija. Jedan od njezinih zadnjih projekata bio je balet Evgenij Onjegin postavljen 2016. u Baletu mariborskog SNG-a koji je nagrađen nagradom Grada Maribora Glazer 2017. Časopis Dance Europe proglasio je predstavu jednom od najboljih pet baletnih premijera u Europi u sezoni 2016./2017., uvrstivši autoricu uz bok koreografima A. Watkinsu, A. Khanu, C. Pite, L. Scarlettu, dok je njezino matično mariborsko baletno kazalište stavljeno uz dresdensku Semperoper, Engleski nacionalni balet, Norveški nacionalni balet, londonski Kraljevski balet.
Proteklih godina Valentina Turcu surađivala je i s nekoliko značajnih slovenskih i europskih baletnih kazališta, u Hrvatskoj s nacionalnim Baletom u Zagrebu i Splitu, Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskim ljetom. Za Društvo baletnih umjetnika Slovenije rad Valentine Turcu predstavlja nov pomak u kvaliteti i izrazu suvremenoga klasičnog baleta, stoga je 2018. i dobila najveće slovensko priznanje za umjetnička dostignuća Prešernovu nagradu. Iste je godine bila nominirana za najveću japansku nagradu Kyoto koju Fondacija Inamori dodjeljuje za globalna dostignuća na području tehnologije, znanosti, umjetnosti i filozofije.
Praizvedba baleta prema provokativnoj noveli Thomasa Manna Smrt u Veneciji, kruna je njezina umjetničkog angažmana, poslije 126 kazališnih projekata u kojima je sudjelovala kao interpretkinja i/ili autorica i prvo je njezino gostovanje kao koreografkinje, redateljice, autorice libreta i glazbene koncepcije u Baletu zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta.
U ovom je projektu svaki detalj promišljen i jasan, drama prezentna, plesnost vrhunska, a odabir glazbe prijanjajući uz svaki segment priče, legitimacija i svjedočanstvo talenta i naobrazbe Valentine Turcu.— Jutarnji list
Baletom 'Smrt u Veneciji' zagrebački HNK dobio je još jedan plesni hit, vrijedno, kvalitetno i uistinu lijepo umjetničko djelo, koje otvara i neka bolna i aktualna pitanja.— Tportal
Valentina Turcu je s ovom predstavom, sa sjajnim ansamblom stvorenim upravo na našoj pozornici ispisala još jednu sjajnu stranicu, sada već slobodno možemo reći, zlatnog razdoblja Baleta zagrebačkoga HNK.— Večernji list
